Putovao je po Bosni sa svojom svitom i obećavao čuda. Predstavljao se kao doktor, mudrac koji je negdje na istoku spoznao sve tajne života i smrti. Mjesec dana je, pričalo se, u dalekoj Indiji ležao u grobu, usavršavajući fakirske vještine. Onda je to drevno znanje stavio u službu naroda, uz novčanu nadoknadu, razumije se. Između dva svjetska rata Milan – Mile Dodik harao je bosanskim … Nastavi čitati Nadriljekar Mile Dodik
Zaista, nikada nisam razumio onu priču o potopu. Ako je potop bio kazna za grijehe ovoga svijeta, onda je priču trebalo završiti jednom za svagda. Zašto bi se uništavalo, a onda počinjalo iz početka? Kao da je poslije bilo bolje. Naprotiv, još više klanja i surovosti, a nigdje potopa! Štaviše, dobili smo i obećanje da se život na zemlji neće iskorijeniti. Otkud tolika milost za … Nastavi čitati Otkud tolika milost?
O čovjeku se može mnogo zaključiti na osnovu knjiga koje ima – o njegovim ukusima, interesima, navikama. Knjige koje čuvamo i koje otuđujemo, one koje smo pročitali kao i one koje smo odlučili da zaobiđemo, sve one govore o tome ko smo. Knjiga se može „pročitati“ i onako kao što stručnjak dešifruje suštinu ljudskog karaktera iz fizičkih karakteristika. Datumi, imena, mjesta, format, prethodni vlasnici, povez … Nastavi čitati Živimo u knjigama
Čitavo vrijeme NDH za Miroslava Krležu zauzimali su se Mile Budak i Jure Vranešić koji ga je neko vrijeme čuvao u svom sanatorijumu. Otpravnik poslova jugoslavenskoga kraljevskog poslanstva u Madridu Lj. Višacki je 11. III 1942. izvijestio ministarstvo vanjskih poslova u Londonu ovako: „Prema obaveštenjima dobivenim od naših državljana izbeglih iz zemlje, izgleda da je Sanatorijum za nervne bolesti dr Vranešića u Zagrebu utočište za … Nastavi čitati Krleža kod Pavelića
Na prvu godišnjicu podjele Kraljevine Jugoslavije na banovine, u oktobru 1930. godine, među brojnim čestitkama i izrazima podrške kralju Aleksandru Karađorđeviću i izabranim banovima, našla su se i dva telegrama iz Bosanske Dubice. Stigli su na adresu prvog i ujedno najpoznatijeg bana Vrbaske banovine, generala Svetislava Milosavljevića. Jedna od devet banovina – Vrbaska – formirana je od pet bivših županija: banjalučke, bihaćke, jednog dijela travničke, … Nastavi čitati Dubičanci pozdravljaju bana
Nema strasnih pijanaca u vinskijem krajevima jer se vino pije, a ne rakija, koja srpski narod truje nemilice. Gdje se rakija i uopšte od špirita napravljena pića piju, tu ljudi veoma zdravljem plaćaju, duševno i tjelesno. Koliko li je domova do prosjačkog štapa doćeralo, sve pijući rakiju, ono gadno piće, koje golica grlo i nikada mu nije dosta. U nas se nemilice troši pusta mučenica … Nastavi čitati Ko vino pije, taj ne prećeruje
Na ideju da formiramo Komisiju za atomsku energiju došli smo nakon sukoba sa SSSR-om…Bio sam zadužen za bezbjednost. Cijela stvar oko Atomske komisije je držana u tajnosti, a UDB-a se starala da takva informacija ne procuri u javnost. Na jednom od sastanaka Komisije čula se ideja o pravljenju atomske bombe. Ko ju je saopštio? Ranković. Zašto je uopšte Jugoslaviji bila potrebna atomska bomba? Ako su … Nastavi čitati Kako smo pravili atomsku bombu
Sad bi trebalo da Vam za Vašu veliku pažnju zahvalim obilnim podacima o sebi i svom književnom delu, kao što Vi s pravom tražite. A tu za mene počinje teškoća. Uvek sam zavideo onim piscima koji lako i vešto umeju da govore o sebi i svom delu. I uvek sam bio u neprilici kad sam morao nešto tako da kažem. I što je najgore, nikad … Nastavi čitati Bogumilsko nasljeđe
Država uopšte nije pretpostavka ljudske sreće. Koliki narodi ne poznaju državu, a ipak su sretniji od nekih koji u državama žive. Država je najfinije umjetno oruđe i zato veoma osjetljivo. Zbog toga s veličinom države i njenom složenošću raste opasnost da stvara mnoge nesretne ljude. U velikim državama mnogi moraju gladovati da bi jedan uživao. Hiljade moraju biti potlačene i natjerane u smrt da bi … Nastavi čitati Država (ne)sretnih ljudi
Jedan naš zemljak, rodom iz Trebinja, otišao je kao dete sa roditeljima u Tursku. Bilo mu je osam godina. Posle četrdeset i pet godina došao je opet u Trebinje. Pričajući sa malim zastajanjem i tražeći reči, ali lepo, starinskim trebinjskim govorom, kazivao je svoje utiske. Pričao je kako mu se sve u Trebinju učinilo poznato, blisko i obično, kao da nikad nije ni odlazio. Samo, … Nastavi čitati Kao da nije protekla ni kap
HRAST 