Nema strasnih pijanaca u vinskijem krajevima jer se vino pije, a ne rakija, koja srpski narod truje nemilice. Gdje se rakija i uopšte od špirita napravljena pića piju, tu ljudi veoma zdravljem plaćaju, duševno i tjelesno. Koliko li je domova do prosjačkog štapa doćeralo, sve pijući rakiju, ono gadno piće, koje golica grlo i nikada mu nije dosta.

U nas se nemilice troši pusta mučenica (rakija) i djeca je već od desete godine počinju piti. S čime da se preduprijedi taj ljuti otrov? Ni s čim prije, nego s vinom!

Ko pije vino, taj ne prećeruje i ako se koji put prećera, ne pada se u strast, no se može lako da umjeri. Ja sam se u Mostaru začudio jer ljudi imadu vina kao vode, ali nemaju pijanica. U Foči sam i sam sa svima ostalima tukao rakiještinu i srećom se stvori društvo protiv svakog alkoholnog pića — i halal im vjera, eno ih gdje istrajaše kao časni i pošteni! Ali, daj Bože, da bi se još kogod na Fočane ugledao! Bilo ih je koji su još probali da se okanu pića, ali im ne pođe za rukom, no i dalje piju, pošto se nije lako ni otresti otrova, strast je to! To bi se sve moglo najlakše preduprijediti da vina ima.

Bosanska vila (1897)