Zaista, nikada nisam razumio onu priču o potopu. Ako je potop bio kazna za grijehe ovoga svijeta, onda je priču trebalo završiti jednom za svagda. Zašto bi se uništavalo, a onda počinjalo iz početka? Kao da je poslije bilo bolje.

Naprotiv, još više klanja i surovosti, a nigdje potopa! Štaviše, dobili smo i obećanje da se život na zemlji neće iskorijeniti.

Otkud tolika milost za potonje ubice, a nikakva za njihove prethodnike koji se podaviše kao miševi? Trebalo je da se zna da je sa svakim čovjekom u barku ulazilo zlo. Ti tipovi, nad kojima se sažalio, u sebi su nosili klice epidemija mržnje i bola, epidemija kojima je suđeno da izbijaju sve do kraja ovoga svijeta.

Claudio MAGRIS, Mikrokosmosi