Odavno je već ispričana istočnjačka priča o putniku kojeg je po pustinji vijala i stigla razjarena zvijer. U želji da se spasi od nje, putnik uskoči u isušeni bunar. Ali, na dnu bunara ugleda aždaju koja je razjapila čeljust da ga proždere. On, jadnik, kako nije smio da izađe, jer bi poginuo od razjarene zvijeri, a nije smio ni da skoči na dno bunara jer bi ga ugrabila aždaja, uhvati se za šiblje nekakvog divljeg žbuna koji je rastao u pukotini bunara.

Ruke su mu oslabile i nisu više mogle da izdrže. Osjećao je da će se uskoro morati predati pogibiji koja ga je čekala. No još se nekako držao, mada je vidio da dva miša, jedan crn, drugi bijeli, ravnomjerno obilaze žbun na kojem je visio i glođu ga. Samo što ga nisu proglodali i samo što putnik nije pao u ždrelo aždajino. Znao je da će neminovno poginuti.

Pa ipak, dok je tako visio, on pogleda oko sebe i nađe na žbunovom lišću kaplje meda pa poče da ih dohvata jezikom i liže.

Isto se tako i ja držim za grane života, mada znam da me neminovno čeka aždaja smrti, spremna da me rastrgne, a ne mogu da pojmim zašto sam ubačen u ovaj život. Pokušavam da ližem onaj med koji me je ranije sladio, a bijeli i crni miš dan i noć glođu granu za koju se držim. Jasno vidim i aždaju i miševe i ne mogu da skrenem pogled sa njih. I to nije basna, nego je to neosporna i svakom razumljiva istina.

Lav TOLSTOJ, Ispovijest