Ima u Genadijevoj pustinji jedan čovjek velike pameti. On je plemićkog roda i potpukovnik po činu i ima veliko bogatstvo. Dok je još živio u svijetu, nije htio da se vezuje brakom, odvojio se od svijeta, evo već deset godina, pošto je zavolio tiha i ćutljiva pristaništa i umirio svoja osjećanja od svjetskih sujeta.

Živi potpuno po manastirskom ustavu, a neće da se zakaluđeri. A knjiga ima, dragi prijatelju, toliko da još ni u koga nisam vidio tako mnogo – sam mi je rekao da vrijede osam hiljada rubalja.

Zove se Petar Valerjanovič. Naučio me je u raznim vremenima mnogim stvarima, a ja sam beskrajno volio da ga slušam. Kažem mu jedanput: “Kako to, gospodine, da vi sa vašom tako velikom pameću i pošto ste, eto, proveli već deset godina u manastirskoj stezi i u potpunom odricanju, kako to da ne primite časni postrig i budete još savršeniji?”

A on će mi na to: – Šta mi starče govoriš o mojoj pameti, možda je mene moja pamet zarobila, a nisam ja nju savladao! A što pominješ moj život, možda sam već odavno svoju mjeru izgubio…

A što mi pominješ odricanje moje volje? Evo, odreći ću se sveg svog bogatstva, i na čin moj daću ostavku, i sva odlikovanja staviću ti evo ovdje na sto, sad odmah, a samo od lule duvana, evo već desetu godinu kako se borim, ne mogu da se odreknem. Kakav sam ti ja onda kaluđer i kakvo odricanje volje proslavljaš u meni?

Fjodor DOSTOJEVSKI, Mladić