Prema starim turskim vjerovanjima, imenovanje sultana bilo je u Božjim rukama, te je donošenje bilo kakvog utvrđenog zakona o nasljeđivanju sultanata značilo suprotstavljanje Božjoj volji. Svome sinu Bajazitu, koji je pokušao da se domogne vladarske moći, Sulejman I je rekao: „Ubuduće valja sve da prepustiš Bogu jer kraljevstvima i njihovom vlašću ne raspolaže čovjekova želja već Božja volja. Ako On odredi da nakon mene carstvo pripadne tebi, niti jedan živi čovjek neće moći to da spriječi“. Svaki onaj osmanski princ kojem bi pošlo za rukom da za sebe osigura prijestonicu Carstva i blagajnu te da pridobije podršku janičara, uleme, birokratije i dvorskih dostojanstvenika, smatran je zakonitim sultanom.

U praksi, od 1421. godine podrška janičara bila je glavni činilac pri zauzimanju trona.

Ishod bratoubilačke borbe o prijestolje smatran je božanskom odlukom. Poraženi prinčevi obično su nalazili utočište u neprijateljskim zemljama pa se Osmansko carstvo neprekidno suočavalo sa prijetnjom građanskog rata. Imajući to na umu, Mehmed Osvajač je u svojoj Kanun-nami ozakonio postupak koji se, zapravo, primjenjivao od samog nastanka carevine: „Onaj od mojih sinova kome Bog podari sultanat, s pravom može pogubiti svoju braću, a za dobro države. Većina uleme smatra to dopuštenim“.

Ali čak ni takvo rješenje nije moglo da spriječi sukobe jer je njihov glavni uzrok bila drevna turska tradicija prema kojoj su sultanovi sinovi, pošto uđu u pubertet, kao namjesnici upućivani u stara administrativna središta Anadolije, gdje su im na raspolaganje stavljani dvorovi po ugledu na one u prijestonici. Prinčevi na koje se budno motrilo imali su strogo određene prihode. Ti prinčevi-najmjesnici nastojali su da za sebe osiguraju pokrajinu što bliže glavnom gradu i da na Porti, među janičarima, zadobiju podršku. Njihovo nestrpljenje ponekad je dovodilo do rata. Selim I se 1511. latio oružja protiv svoje braće, a 1553. i 1561. Sulejman I je pogubio svoje sinove Mustafu i Bajazita, zato što su se pobunili protiv njega. Izvukavši pouku iz ovih događaja, Selim II (1566-1574) i Murat III (1574-1595) samo su svoje najstarije sinove postavili za namjesnike.

Ono što je Murat III kao prvo učinio postavši sultan bilo je da zadavi petoricu svoje braće. Mehmed III (1595 – 1603) izdao je naređenje da se izvrši smrtna kazna nad devetnaestoricom njegove braće.

On je i prekinuo običaj da se carevići postavljaju za namjesnike. Umjesto toga, ograničio im je kretanje u posebno određenim prostorijama u haremu dvora, koje su poznate pod imenom kafes – kavez. Prinčevima je zabranjivano da napuštaju kafes i imaju potomstvo. Živjeći u stalnom strahu od pogubljenja, većina njih patila je od duševnih poremećaja.

Kada su Sulejmana II (1687-1691) pozvali da zauzme tron, zajecao je pred velikodostojnicima Porte koji su došli da ga kao njegova pratnja izvedu iz kafesa. „Ako je naređeno da umrem, recite samo. Dopustite mi da očitam molitve, a onda izvršite svoje naređenje. Od djetinjstva, punih četrdeset godina, nalazim se u zatočeništvu. Bolje je umrijeti odjednom no umirati pomalo svakog dana. Kakav užas trpimo jednog jedinog daha radi“. S mukom su ga izvukli iz kafesa i postavili za sultana.

Javno mnjenje, međutim, nije odobravalo da se ubijaju bespomoćna djeca. Kada je po stupanju na prijesto Mehmeda III iza mrtvačke nosiljke njegovog oca iz dvora izneseno devetnaest tijela njegove braće, prema riječima jednog istoričara „anđeli na nebu čuli su uzdahe i ridanje carigradskih stanovnika“. Nakon smrti Mehmeda III, njegov najstariji sin Ahmed I (1603-1617) postao je vladar. Saslušavši molbe nekih svojih savjetnika, on nije pogubio mentalno zaostalog mlađeg brata Mustafu. Kada je Ahmed umro, njegovi sinovi bili su još nedorasli, pa je na tron zasjeo Mustafa kojeg su samo tri mjeseca kasnije svrgnuli u korist Ahmedovog sina Osmana II (1618 – 1622). Uprkos Mustafinom primjeru, bratoubistvo carevića nastavilo se tokom 17. vijeka. Murat IV ubio je trojicu svoje braće, a poštedio život Ibrahimu, zato što sam nije imao djece.

Po smrti sultana, sva naimenovanja i zakonske odredbe smatrani su poništenim i nevažećim dok ih novi sultan ne bi potvrdio, a kako u međuvremenu nije bilo nikakve zakonske vlasti, kapukulu-trupe nisu nikoga slušale već bi stale da pljačkaju i uništavaju. Ponekad je interregnum trajao i pune dvije sedmice te bi Porta činila sve što je bilo u njenoj moći da sultanovu smrt prikrije do ustoličenja novog vladara.

Sa uvođenjem institucije kafesa, janičari su postali oruđe u intrigama valide-sultanije i age harema – glavnog evnuha na dvoru – dok su veliki veziri bili tek igračke u rukama ovih dveju sila.

Od 17. vijeka, šejhulislami i ulema često su se dogovarali sa janičarima i na taj način sticali snagu da sa prijestola zbace i sultane i vezire. Da bi svojim pobunama dali vid legalnosti, janičarima je bila potrebna fetva. Šejhulislam je ponekad bivao oruđe u borbama za vlast, ali su njegove fetve ipak pretežno izražavale mišljenje naroda. Svrgavanja sultana Ibrahima (1640-1648) dobar je primjer za to.

Ibrahim je stupio na tron nakon dugog zatočenja u kafesu i da bi pokazao svoju moć počeo je da izdaje pretjerano samovoljna naređenja. Zbog krize u toku rata sa Venecijom i njegovih sumanutih ispada, javnost se okrenula protiv sultana i janičari su podigli bunu. Uz pomoć sultanije majke, pobunjenici su na vlast doveli Ibrahimovog sedmogodišnjeg sina Mehmeda IV. Opirući se, Ibrahim je doviknuo šejhulislamu koji ga je uklanjao sa carskog položaja: „Zar si zaboravio da sam te ja postavio na tu visoku dužnost?“ Šejhulislam mu je odgovorio: „Ne ti, mene je Bog postavio“. Ibrahima su zatvorili u jednu malu odaju na dvoru i nešto docnije dobili fetvu kojom se odobrava njegovo pogubljenje. Dvorani koji nisu željeli da se miješaju u takvu stvar plačući su se razbježali. Sa Kur‘anom u ruci, Ibrahim je viknuo: „Ovo je Božja knjiga! Na osnovu kojeg propisa hoćete da me ubijete?“ Dželati su oklijevali da izvrše naređenje, ali su ipak, na požurivanje uleme, sultana zadavili gajtanom.

Halil INALDŽIK, Država – kako se stupalo na tron