Nije naša žalost najveća u tom što po našim selima ljudi još stanuju u kućama koje se malo razlikuju od medvjeđih brloga. Ni u tom što po tim selima u gluho doba još hodaju vještice i vukodlaci, a hodžinski zapisi još predstavljaju najobljubnije sredstvo sveopćeg ozdravljenja. Niti je naša žalost najveća u tom što naše selo izjedaju zelenaški krpelji, egzekutorske zvijeri, dugovi, kineske nadnice, uši, stjenice, tuberkuloza, sifilis, rakija.

Ni u tom što ga još više zatupljuju i što su mu pozatvarali sve kapije napretka čopori najodurnijih politikanata koji pod firmom spasavanja dina harače po seoskoj muci i siplju seljaku lug u oči tako majstorski da ti često ne preostaje ništa drugo nego gorko se diviti.

Pogotovo to nije nikakva žalost što su naši takozvani viši krugovi na osnovu te bijede i kriminala postali i postaju još viši i što se na sav taj naš očiti opći narodni potop prave savršeno gluhonijemi.

Nije ta naša žalost najveća ni u tom što naš radni čovjek u gradu koji je naučio da čekićem, iglom i metlom zarađuje svoj kruh nema, ili ima sve manje, šta da čekića, šije, mete i što taj radni čovjek utaplja svoje jade i nevolje u našem neizlječivom iladžu alkoholu.

Naša je žalost najveća u tom što će se i dalje pustiti da se taj radni, mali naš čovjek, i sutra nastavi gušiti u toj močvari bijede, neznanja i kriminala, usprkos tome što su u našim redovima već podobro sazrele snage koje bi mogle da okrenu tok te žalosne historije. Mislim da ne griješim kad tvrdim da je naša najveća žalost u tome što su kod nas već izrasle takve snage s kakvim do sada u svojoj historiji nikad nismo raspolagali, a što usprkos tih snaga još idemo u strahoviti raskorak s našim vremenom.

Skender KULENOVIĆ, Putokaz (1939)