Od suđenja se ne može uteći. Narod naš misli da je svakome čovjeku suđeno što će mu se u vijeku dogoditi i kakvom će smrti umrijeti i da se čovjek od suđenja ne može sačuvati. Tako se pripovijeda da je nekakav car imao kćer za koju mu nekakav gatar ili prorok kaže da će je ujesti zmija i da će joj od toga biti smrt.

Car čuvši to načini kćeri svojoj dvor od stakla, u koji se ni mrav nije mogao uvući a kamoli zmija, i iz njega je nigdje nije puštao napolje.

Kad carevoj kćeri dođe suđen dan, ona zdrava čitava zaište grožđa da jede. Sluge joj odmah donesu veliki grozd u kojemu je unutra bila sakrivena mala zmijica koja je ujede i zada joj suđenu smrt. Nema smrti bez suđena dana.

Vuk KARADŽIĆ, Etnografski spisi