Pitam vas, u ime besmrtnih bogova, da li je uopšte neko sretniji od one vrste ljudi koje svijet naziva glupacima, luđacima, budaletinama i prostacima, što su, po mome mišljenju, najpošteniji nazivi? Prije svega, ti luđaci se ne boje smrti, a to nije malo zlo. Ne prepadaju se od priča o mrtvacima, ne blijede i ne drhte pred duhovima i utvarama, ne uznemiruju ih nevolje koje im prijete, ne zavaravaju se nadom u buduću sreću; riječju, njih ne rastržu hiljade briga u kojima se gubi ovaj život.

Prema tome, ispitaj pažljivo budalasti mudrače, one silne brige što danju i noću muče tvoj duh, skupi na jednu gomilu sve nezgode svoga života, pa ćeš tek onda shvatiti koliko nevolja ja prištedim svojim luđacima!

Dodaj tome da oni, sem toga što sami neprekidno uživaju u igri, pjevanju i smijehu, donose i svima drugima, kuda god dođu, zabavu, šalu, igru i smijeh, kao da ih je dobrota bogova poslala na zemlju da ublaže tugu ljudskog života. Odatle proizlazi da su svi ljudi, iako jedni prema drugima imaju različita osjećanja, u odnosu na luđake istog mišljenja: svi ih priznaju kao svoje, traže ih, hrane, dvore, njeguju i pomažu ako je potrebno. Dopuštaju im svi da bez kazne govore i rade šta im je volja. Oni predstavljaju takvo uživanje čak i za kraljeve i careve da mnogi bez njih ne sjedaju ni za sto niti idu u šetnju i ne mogu prosto niti jedan čas provesti bez njih. Oni mnogo više poštuju svoje budale nego svoje mrgodne filozofe, koje obično drže zbog dvorskog običaja.

Mudri savjetnici saopštavaju vladarima obično samo žalosne stvari i uzimaju slobodu da s vremena na vrijeme vrijeđaju nježne uši zajedljivom istinom. Budale pružaju vladarima samo ono što oni najviše žele: šale, smijeh, dosjetke, lakrdije.

Sem toga, zapamtite, luđaci imaju još jedan veliki dar koji ne treba nipodaštavati: jedino oni iz prostodušnosti govore istinu. A šta je dostojnije hvale od istine? Mudraci imaju po dva jezika, kao što spominje Euripid – jednim govore istinu, drugim ono što misle da odgovara vremenu i prilikama. Kadri su da crno pretvore u bijelo, da duvaju iz istih usta toplo i hladno, sasvim je drugačije ono što skrivaju u sebi od onog što im je na jeziku.

Kraj sve njihove sreće, meni se ipak čini da su vladari dostojni sažaljenja jer nemaju čovjeka koji bi im govorio istinu, nego su prisiljeni da oko sebe drže laskavce umjesto prijatelja. Istina je zaista mrska vladarima, nema šta, ali iako je to čudno, moji luđaci uspijevaju da se iz njihovih usta s uživanjem sluša ne samo istina nego i uvreda. Ako dolaze iz usta luđaka, smiju se od srca istim onim riječima zbog kojih bi mudrac sebi namakao omču na vrat.

Erazmo ROTERDAMSKI, Pohvala ludosti