Luj XIV je smatrao da ovog malenog i slabašnog čovjeka, u najboljem slučaju, čeka mjesto opata u kakvom francuskom samostanu. Zbog velikog nosa i vječito otvorenih usta iz kojih su štrčala dva velika zuba, bio je predmet podsmjeha u Parizu. Kada je jedne julske noći 1683. napustio Francusku, zakleo se da će se u tu zemlju vratiti jedino sa mačem u ruci. Tako je i bilo. U narednih nekoliko godina, postao je najveći vojskovođa svog doba. Napoleon će ga uvrstiti među sedam najvećih vojskovođa u istoriji – u društvo Aleksandra Velikog i Hanibala. Dobro su ga upamtili i naši prostori. Zvao se Eugen Savojski.

Rođen je 1663. u Parizu. U desetoj godini, ostao je bez oca – princa Eugena Morisa, francuskog oficira. Njegova majka Olimpija, za koju se pričalo da je jedna od ljubavnica kralja, bila je opsjednuta dvorskim intrigama. Zbog optužbi za vještičarenje i trovanje muža, pobjegla je u Brisel. Od rane mladosti pripreman je za svešteničku službu, ali je onda na čuđenje rodbine u 19. godini odlučio da sreću potraži u vojsci. Kada se Luj XIV grohotom nasmijao njegovom zahtjevu za prijem u francusku konjicu, ogorčeni Eugen odlučio je da krene na istok. Francuskom kralju osvetiće se dvadeset godina kasnije. Sredinom avgusta 1683, u vrijeme kada je osmanska sila opsjedala Beč, kao dobrovoljac je primljen u austrijske redove.

Slabašni Eugen je, nekim čudom, već u prvoj borbi sa Turcima zadivio saborce i primio pohvale od samog cara Leopolda I. U naredne dvije godine, nizaće samo uspjehe i hvalospjeve pa će već u 22. godini života biti nagrađen generalskim činom.

Godine 1686. učestvuje u osvajanju Budima, a u ljeto naredne godine, u drugom Boju kod Mohača, konjička brigada kojom je komandovao nanosi odlučujući udarac Osmanlijama. Turski poraz je strašan, a čast da caru lično saopšti vijest o velikoj pobjedi dobija upravo Eugen. Deset godina kasnije, u aprilu 1697, Eugen Savojski postaje glavnokomandujući carske vojske. U srijedu, 11. septembra te godine, do nogu će potući Turke kod Sente.

Osmanlije su na Tisi doživjele do tada najteži poraz. Među nekoliko hiljada poginulih i utopljenih vojnika, bili su i veliki vezir, više paša i nekoliko janičarskih aga, a Austrijanci su po prvi put zaplijenili pečat jednog sultana – Mustafe II – kao i njegovu riznicu. Pobjeda kod Sente učiniće da Eugen bude slavljen kao „heroj Evrope“. Beč će ga bogato nagraditi zemljom i zlatom.

Već u oktobru, koristeći potpuno rasulo Osmanlija, Eugen sa 6.500 vojnika prelazi Savu kod Broda i za nepune dvije sedmice stiže do Sarajeva. Najveći grad Bosne progutaće plamen, a Savojski će sa sobom u Slavoniju povesti oko 40 hiljada Bosanaca. Njegove pobjede otvorile su put ka zaključenju Karlovačkog mira 1699, nakon kojeg su Turci zauvijek izgubili Ugarsku, Slavoniju, Liku i Baniju.

U periodu 1700-1714 Eugen će sa uspjehom predvoditi carske trupe u krvavom Ratu za špansko naslijeđe i u tri navrata potući francusku armiju. Kralj Luj XIV gorko će zažaliti zbog ismijavanja Eugena dvije decenije ranije. Kada je ta klanica najzad okončana, na istoku se opet ukazala opasnost. Oporavljena osmanska sila savladala je 1711. rusku vojsku na rijeci Prut, a tri godine docnije zaratila sa Venecijom. Beč stoga još jednom šalje Eugena u napad.

U avgustu 1716. ponovo je savladao Turke kod Petrovaradina i do kraja godine zauzeo Banat sa Temišvarom koji je u turskim rukama bio pune 164 godine. U avgustu 1717. godine Eugen će osvojiti i Beograd i prisiliti Portu da potpiše Požarevački mir. Nakon beogradskog trijumfa, Savojski, izbjeglica iz Francuske i očajnik koji je u Austriju stigao praznih džepova, biće jedan od najbogatijih ljudi svog doba. U njegovu čast, u Beču će se svirati marš Princ Eugen, plemeniti vitez.

Pored grandioznih palata, egzotičnih bašti i privatnog zoološkog vrta u Beču, Eugen je sagradio i dvorac u Mađarskoj (radovi trajali punih 20 godina) koji je posjetio – samo jednom. U njegovoj velikoj biblioteci nalazilo se više od 15 hiljada knjiga, posjedovao je više stotina umjetničkih djela iz 16. i 17. vijeka i bio pokrovitelj brojnim umjetnicima i naučnicima.

Eugen Savojski je kao vojnik, a potom carski namjesnik u Italiji i Flandriji, služio i savjetovao trojicu austrijskih careva. Posljednjih dvanaest godina života patio je od hroničnog bronhitisa, a u posljednji rat, ovog puta za poljsko naslijeđe, uputio se sa 70 godina. U njegovoj pratnji bio je i mladi Fridrih, docnije pruski kralj Fridrih Veliki, koji će zapisati da je tijelo velikog vojskovođe Savojskog bilo tu, ali „da ga je duša već napustila“. Preminuo je u snu, u aprilu 1736, nakon kartanja sa bliskom prijateljicom ili dugogodišnjom ljubavnicom, mađarskom groficom Eleonorom Stratman. Sahranjen je u katedrali Svetog Stefana. Legenda kaže da je u isto vrijeme uginuo i veliki lav iz njegove menažerije.

Eugen Savojski se nikada nije ženio i nije imao potomaka. U ranoj mladosti pariško društvo ga je smatralo “nastranim”, ali je s druge strane tokom života bio redovan posjetilac javnih kuća za “uglednu gospodu”. Sam je tvrdio da je supruga ozbiljan teret za svakog vojnika. Otud je njegovo neprocjenjivo bogatstvo naslijedila rođaka Marija Ana Viktorija, koju za života nije ni sreo.