Godine 1690. u Nirnbergu je napravljen prvi klarinet, engleski astronom JOHN FLAMSTED opazio je planetu Uran, a u Londonu je osnovana do danas aktivna Barkleys banka. Na našim prostorima trajao je strahoviti Veliki bečki rat (1662-1699) pa je ta godina bila poput najcrnje more.

Na inicijativu pape INOĆENTIJA XI, 1683. stvorena je Sveta liga koju su činili Sveto Rimsko Carstvo, Mletačka Republika i Poljska. Tri godine kasnije, ovoj će se koaliciji priključiti i Rusija. Turska je u narednih nekoliko godina pretrpjela čitav niz teških poraza pa je bila prinuđena da se povuče iz Ugarske i Hrvatske. Godine 1688. carska vojska osvojila je i Beograd, a austrijske trupe potom su stigle sve do Skoplja koje je spaljeno u oktobru 1689. godine. No, naredne 1690. godine, austrijske trupe se povlače, a za njima ka Ugarskoj, u Velikoj seobi Srba, pod vođstvom ARSENIJA ČARNOJEVIĆA, kreće oko 37 hiljada srpskih porodica.

O strašnim zbivanjima na tlu Bosne svjedoči Ljetopis iz pera franjevca NIKOLE LAŠVANINA.

“Bijaše na Bosni HUSEIN-PAŠA. I pomori oganj (groznica) u prolitje ljude gore nego kuga. Iste godine pade snig i mraz na žita. I bi glad koga nije nitko zapamtio. A bižanija bižaše od Save prid vojskom cesarovom. Kud god bi se mako, ležahu mrtvaci, nit se kopaše, nit imadijaše tko. Ljudi jiđahu resu liskovu, s drvja koru, vinovu lozu, pse, mačke. U Sarajevu izidoše dica mater mrtvu. U Banjoj Luci, koga bi obisili, obnoć bi ga gladni ljudi svega izili…Iste godine, na 1. aprila, pade po svoj Bosni po planina krvav snig”.

Kasnije te godine u Bosni se pojavila i kuga. U vrtlogu bolesti i gladi, Bosanci su u bescijenje prodavali imovinu pa je, kako piše Lašvanin, narod isprodavao “i kuće i zemlju i suđe i haljine”. Koristeći priliku, franjevci iz Fojnice od porodica Šahbazović i Mezetović kupuju livadu Drin kojom se samostan služio i pedesetak godina kasnije. Paša je, kaže se u Ljetopisu, tih mjeseci “sjekao i vješao i uskoke i raju – koga god bi doveli”.

U doba sveopšte propasti, Lašvanin bilježi i postupak ARSLANBEGA KOVČIĆA. Nakon što je epidemija kuge konačno prošla, Kovčić je pozvao fra Stipana i rekao mu kako ima “jednu oporuku na duši”.

“Imao sam momka krstjanina i umrije od kuge. I reko mi je za života da od njegova najma ukopam ga u greblju krstjanskome i da mu usadim križ od kamena i ogradim greb. I to sam sve učinio. Al’ je još reko da mu činim reć misu na grebu. Zato te molim: otiđi, učini mu oltar više glave i reci mu misu. I dade mi naknadu za mise, govoreći: Neka znaš, neka njegovo pri meni ništo ne ostaje.”