Priču koju ćete sad čuti ispričao mi je čovjek po imenu Kečo, važan čovjek s granice, koji je brzo osijedio. „Ruke mi se tresu, kosa sijedi”, kazao je. „No, ne bojim se smrti. Kuća koju sam napravio čvrsta je. Zaradio sam toliko da moja žena ima šta da jede. Već dva puta su pokušali da me ubiju, ali im nije bilo lako: potonji put njih sedmoro se, uz pušku pod mišku, sakrilo iza kuće, ali ipak na me nisu zapucali jer mi je žena bila sa mnom”.

Već sam jednom kazao da je, i u jeku najveće krvne osvete, žena sveta, a onda i muškarac koji je s njom. Desi li se da žena, kojim slučajem, upuca čovjeka, ona je opet pošteđena, a krivica pada na njenog supruga ili njegovog rođaka. Jako rijetko se dešava da jedna od žena, onda kad svi muškarci u selu izginu zbog krvne osvete, oblači odijelo muškarca i nastavlja osvetu. U takvim slučajevima, žena gubi sve privilegije pola i počinje da se tretira kao muško – čak se ljubi i prima poljupce u lice kao muško – što je, kako znamo, zabranjeno ženama.

No, da nastavim s Kečovom pričom. On imaše kravu, kojom se naročito ponosio. Jedne noći ta krava nestade, a on bezuspješno krenu u potragu za njom. Kečo u potrazi prošeta i do podgoričke pijace, gdje sretne bogata Turčina Ahmeta, s kojim se nije naročito podnosio. Turčin priupita Keča kud mu je lijepa krava. Kad mu ovaj kaza da ju je izgubio, Turčin podrugljivo saopšti Keču da mu ju je on prethodne noći ukrao. U Podgorici ne smije da se nosi oružje, tako da je Kečo bio prisiljen da u bijesu sluša uvrede svoga neprijatelja i da se nakon toga praznih šaka vrati kući. Pojačan dvojicom prijatelja, Kečo odluči da povrati svoju kravu i da otpočne osvetu. Bolje da on sad sam dovrši ovu priču.

„Nijesam otišao po noći, kao lopov, već usred bijela dana, da me svi vide. Drugovi su me čekali ispred Ahmetove kuće, u koju sam ušao sam. Tu vidjeh svoju kravu. No samo žene bijahu ondje. Uzeh kravu i tele, i preko vrata. Dođoh do prijatelja koji me čekahu ispred. Onda, da se ne bi mislilo da sam se bojao, puškom ispalih u vazduh. Ubrzo poljem dotrča Ahmet sa sinom. Kad me vidješe s kravom, dotrčaše pucajući iz puške, ali nas ne pogodiše. Onda, pažljivo nanišanivši, ja zapucah na Ahmeta, a kasnije i na sina mu. Mi brzo potrčasmo, a njih dvojicu, iako su nas pratili, bi strah da se primaknu isuviše blizu. Ja ponovo ispalih na njih, tako da se bezbjedno vratismo u Fundinu. Od tada me prate. Uskoro će me i ubiti, jer sam im nanio tešku uvredu, a riječ o meni se naširoko proču”.

Gospodin Vajon je upitao Keča zašto on uopšte ostaje u Fundini i rizikuje svoj život, odnosno zašto ne ode na Cetinje ili u Nikšić, gdje ga neprijatelj neće naći. Kečo je na to odmah odgovorio: „Ja sam junak. Što će se o meni pričati ako pobjegnem i na drugom mjestu potražim sigurnost? Onda sam ja dvostruka kukavica”. To je tipična crnogorska priča i govori o razornim posljedicama krvne osvete. Zato i ne čudi što je knjaz Nikola krvnu osvetu, koja je svake godine kriva za smrt tolikoga broja hrabrih ljudi, nastojao da iskorijeni.

Roj TREVOR, Crna Gora – zemlja ratnika (1913)