Još prije mog rođenja u moj život se umiješao Branko Radičević, koji se mojoj majci svidio još dok je bila djevojka. U Novom Sadu u to vrijeme bile su u modi neke čaše sa slikama naših pisaca. Bili su na svakoj od njih po jedan naš pisac: Đura Jakšić, Zmaj Jova, Branko…E, po toj čaši sam ja dobio svoje ime. Na čaši je pisalo “Puna srca, pune čaše, neka živi što je naše”…a ja sam postao prvi Branko u svom kraju. Rodonačelnik svih onih koji se u mom kraju danas zovu Branko, a ima ih ko kusih pasa.

Ali, moglo se dogoditi da ne ispadnem Branko. Na krštenje me je nosila moja baba Milica. Kaže ona popu: “Daj mu ono ime sa prika Andrijine čaše!” Koje ime – pita pop – da nije Đuro? Baba se na to pobuni: “Kakav Đuro!” – čudi se jer je u to vrijeme u Podgrmeču neki Đuro krao konje. Baba zaboravila šta joj je moja mater rekla i tek kad pop upita “Da nije Branko?” poskoči ona od radosti: “Jeste, Branko!”

Poslije sretnog krštenja, odnese mene baba u krčmu da časti seljane i sebe da počasti, a kad je krenula kući, mene zaboravi u krčmi. Ja se, valjda, od onog čuda, krštenja u crkvi i u krčmi, prepodobio i zaspao. Pitaju kod kuće babu:

– Gdje ti je unuče, Bog te ubio!

– Auuu, ostalo u birtiji!

– Šta će malo dijete u birtiji?

– Sjedi s ljudima – na to će baba.

– Kako dijete od petnaest dana sjedi s ljudima, i to još u birtiji?! – začude se moji i svi trk po mene.

To je bio moj prvi ulazak u kafanu. A bilo je to i moje prvo izvođenje iz kafane.

Vladimir BUNJAC, Jeretički Ćopić