Periklovo doba

Starogrčki državnik, besjednik i vojskovođa PERIKLE (495-429 p.n.e), na svijet je došao sa samo jednom manom. Po Plutarhu, glava mu je bila “ovelika i nesrazmjerna”, a govorilo se da je ta glava bila “prostrana kao odaja sa jedanaest ležišta”. Otud se na njegovoj glavi uvijek nalazi šljem, jer “umjetnici očigledno nisu htjeli da mu se rugaju”.

Iako je poticao iz aristokratske porodice, Perikle je ostao upamćen kao veliki pobornik demokratije. Uveo je plate za gradske činovnike i tako omogućio siromašnim građanima da se uključe u javni život. Vlast je predao narodnoj skupštini čime je Atinu pretvorio u demokratsku republiku. U njegovoj eri podignut je Akropolj sa Partenonom. Perikle je tako Atinu doveo do najveće slave i moći pa je vrijeme njegove vladavine ujedno i zlatno doba atinske istorije. Do danas se formulacija Periklovo doba koristi kako bi se opisao sveopšti procvat i napredak nekog društva.

Plutarh kaže da je Perikle uvijek imao ozbiljan izraz lica “koje se rijetko moglo nagnati na smijeh” te da je bio poznat po mirnoći i umjerenosti.

“Kad ga je jednom na trgu nekakav bezobrazan i neotesan čovjek čitav dan psovao i grdio, on je to ćutke podnosio i pri tome čak svršavao nekakav hitan posao. Uveče se spokojno vraćao kući, a onaj ga čovjek pratio, vičući za njim neprestano svakojake pogrde. A kad je htio da uđe u kuću (bio je već mrak) naredi jednom sluzi da uzme buktinju i da toga čovjeka odvede i isprati kući”.

Bio je nenadmašni besjednik za kojeg se govorilo da u obraćanju narodu “grmi i sijeva” i da na jeziku “nosi strašnu munju”. O njegovoj govorničkoj vještini svjedoči anegdota o rvanju. Kada su Tukidida, Periklovog političkog protivnika, upitali ko je od njih dvojice bolji rvač, on je odgovorio:

“Kad ja njega u rvanju i oborim, on opet poriče da je pao. I on pobjeđuje, uvjeravajući u to i one koji su svojim očima vidjeli kako je pao”!

Perikle je najviše kritikovan upravo zbog građevina (Akropolj, Demetrin hram, Dugački zid, Odeon, Propileji) koje će Atini donijeti najveću slavu i divljenje susjeda. Kada su ga protivnici u skupštini optužili za rasipništvo i upropašćavanje državnih prihoda, on im je odgovorio da prihvata sve izdatke na sebe pa će zato na svim podignutim građevinama – urezati samo svoje ime.

“Tek što je to Perikle rekao, oni se začudiše možda njegovoj ponosnoj velikodušnosti, a možda im je bilo stalo do slave što će im je građevine donijeti, pa podigoše viku da iz državne riznice uzima i troši ništa ne štedeći”.

Kao vojskovođa, Perikle se proslavio najviše svojim oprezom. Ako je bitka bila neizvjesna, piše Plutarh, “on se u nju nije upuštao” pa je smatran za čovjeka koji voli svoje sugrađane i čuva ih od bespotrebne pogibije. Periklova nadgrobna besjeda, govor na grobu Atinjana palih u prvoj godini Peloponeskog rata, smatra se najdragocjenijim kamenom helenske proze. U njemu je Perikle izložio suštinu filozofije atinskog državnog života.

“…U privatnim poslovima vlada za sve ravnopravnost po zakonu, a što se tiče javnog života, svako se bira u državnu upravu ne zato što je član nekog staleža, nego po svojoj ličnoj zasluzi. Niko se ne isključuje iz državnih zvanja, pa ni zbog siromaštva, ako je samo vrstan da učini što dobro za državu. U javnom životu klonimo se svake nezakonitosti, a to naročito iz moralnih pobuda, svugdje se pokoravajući vlastima i zakonima, a naročito onima koji su na korist ugnjetenima…S druge strane, dajemo duhu obilata odmora od napora jer smo ustanovili različite igre i svečanosti, a domaći život ukrasili lijepim uredbama…Mi volimo lijepo, ali s pravom umjerenošću i volimo mudrost, ali bez raznježenosti. Bogatstvo nam je više sredstvo za rad nego za prazno hvalisanje. Siromaštvo svoje priznavati nije ni za koga sramota, ali je sramotnije ne otimati se siromaštvu radom…Mi davanjem stičemo sebi prijatelje. Bez ikakva straha činimo dobročinstva drugima, ne iz kakvog sebična računa, nego s pouzdanjem u to što smo slobodni ljudi…”

Godine 429. prije naše ere, strašna epidemija kuge pogodila je Atinu. Po Tukididu, kuga se prvo pojavila u Etiopiji odakle se proširila na Egipat i Persijsko carstvo pa konačno stigla i do Atine. “Nije se našao ni jedan jedini lijek koji bi bio od koristi. Najstrašnije kod te bolesti bilo je očajanje koje je zahvatalo sve ljude kad bi osjetili da su se razboljeli; svaki bi odmah u duši izgubio nadu, klonuo duhom i ne bi se otimao od bolesti”, piše Tukidid u Istoriji Peloponeskog rata. Plutarh kaže da je tada kuga navalila i na Perikla. U posljednjim satima njegovog života, oko državnika su se okupili najugledniji građani i prijatelji koji su pričali o njegovim dobrim djelima i vrlinama.

“Oni mišljahu da Perikle od svega njihova razgovora ništa više ne razumije i da je izgubio svijest. Ali, on ih je sve pažljivo slušao pa onda najedared upade im u razgovor i reče da se čudi što o njemu ističu samo takve stvari u kojima i sreća ima udjela, a o najljepšoj i najvećoj stvari ne govore – nijedan atinski građanin, reče, nije zbog mene obukao crna ruha”.