U jesen 1769. ruska vojska prešla je Dnjestar i započela pobjedonosni pohod preko Moldavije. Rat će na više frontova potrajati do 1774. i okončaće se porazom turskog carstva. U borbama na sjeveru učestvovaće i bosanska vojska, o čemu tih godina, između ostalog, u svom ljetopisu piše MULA MUSTAFA BAŠESKIJA (1731-1809).

U osiromašenoj i blatnjavoj Bosni tog vremena vladaju teške prilike i ređaju se samo nesreće. Travničku tvrđavu i tamošnje skladište baruta pogodio je grom pa je u eksploziji uništeno i nekih 200 kuća. Iznad Vlašića se pojavila zvijezda repatica, predznak nekakve nevolje. Zapis iz Ljetopisa sutješkog samostana kaže da je fratrima (koje tih mjeseci globe više nego obično) “mučno ići u Sarajevo gdi toliki siromasi ginu po sokacije i po putovije od zuluma bašinskoga i od drugih jada”. Početkom 1770. nebo nad Sarajevom bilo je “crveno kao krv”, a docnije će među djecom “zavladati bolest ospica”. Proljeće je proteklo u daljem prikupljanju vojnika koji se upućuju ka sjeveru, u bezuspješnim pokušajima da se zaustavi napredovanje Rusa. U isto vrijeme, popisuju se žrtve vojnog pohoda iz prošle godine. Kod Hotina (zapadna Ukrajina) ili na Dunavu glave su izgubile brojne Sarajlije.

“Ibrahim-baša Ešpeogli, dobra duša, krenuo je na vojnu i pri prelasku preko Dunava utopio se. Oniski jorgandžija sa Vratnika koji se zajedno sa naprijed spomenutim udušio u Dunavu. Hadži Hasan-aga se zaklao na hotinskoj vojni. Mladi Avdaga Čohadžić udušio se na Hotinu. Mehmed-aga Čolić je poginuo ili zarobljen, serdar Bukva poginuo ili zarobljen…”

Negdje na obalama Dnjestra stradaće i “suludi derviš Hasan” koji je “oblačio svilenu košulju kao žensko” i stalno izgovarao “Bog je jedan”. Svakoga, pa i djecu, ljubio je u ruke i pri tom izgovarao “brate moj”. U Bosni je vladala nestašica mesa, masla i svijeća pa se, po Bašeskiji, desilo i “čudo Božje” – protest žena i djece koji je započeo u dvorištu Begove džamije. U ratno doba, Bosnom se po pravilu širi bezakonje pa je tako i ovog puta. Hajduci harambaše Ostoje u Trnovu su ubili kramara (trgovca) Govedarevića, a na Ilidži je napadnut bogati Jevrejin.

“Hadži Salih Kajmaković, preobučen u hodžinsko odijelo, napadne ga s još nekoliko pokvarenih ljudi, rani mu slugu, otme mu ženu i sluškinju, koje navodno i obeščasti. Zbog toga je hadži Salih odležao dvadeset dana u zatvoru. Svijet se mnogo čudio ovom njegovom postupku i zbog toga ga napadao, pa ga zamalo nisu zadavili, jer spomenuti Jevreji bijahu pošteni ljudi”.

U Sarajevu se tog ljeta pojavio i nekakav delija iz Višegrada koji je po džamijama “napadao pašu i ćehaju” i uznemiravao “hadži Muhinu kćerku” te ga je njen brat “potjerao nožem”. Govori mladog putnika konačno su dodijali ljudima. Pretukli su ga i protjerali iz grada, a iste godine stigla je vijest da je Višegrađanin u Istanbulu umro od kuge. Tih je dana netrpeljivost dvije porodice prerasla u ozbiljan sukob i nasilje nad nedužnim ljudima.

Rišćanin Risto Karić na silu se oženio kćerkom zimije (rajetina) Kalpaklije iz mahale Latinluka i zato među njima potraja neprijateljstvo i zategnutost. Konačno je spomenuti Karić, uz pomoć nekolicine muslimanskih nevaljalaca, jedne ramazanske noći bez ikakve krivnje napao na sina i unuka Kalpaklije i jednog od njih ubio.

“Kada su sutradan htjeli da sahrane ubijenog, počeše nemuslimani izazivati i na mejdan pozivati muslimane. Neki neznalice koji nemaju razbora i ne razlikuju dobro od zla, a i ne poznajući propise časnog šerijata, navale uz ramazan na jadnu raju, počnu ih ubijati i druga im nasilja činiti”.

Priroda je, ipak, 1770. obradovala Bosance. Šljive požegače su veoma rodile pa je tovar (oko 100 kilograma) ovog voća prodavan po cijeni od 200 akči.