Po VESELINU ČAJKANOVIĆU, kult drveta i biljaka jedini je od starih kultova sa kojim se crkva brzo i bezuslovno izmirila pa je u narodu ostao neobično svjež i jak. U vrijeme paganizma, bilo je mnogo svetih šuma, a na osnovu imena manastira kao što su Grabovac, Krušedol ili Orahovica, može se zaključiti da su ovi vjerski objekti zamijenili starinska predhrišćanska svetilišta u svetim gajevima.

Stabla se dijele na dobra i zla, odnosno sretna i nesretna. Jedno od najvažnijih dobrih stabala na našim prostorima je lijeska. Po vjerovanju, lijeskino šiblje ima izvanrednu magičnu snagu, može da ispunjava želje, pomoću njega može se ubiti đavo ili čovjek pretvoriti u životinju. U lijesku ne udara grom pa se čobani, kad zagrmi, kite njenim lišćem ili bježe pod nju. Lijeska je i drvo znanja. “Ko bi metnuo u usta meso od zmije koja pod leskom živi, razumeo bi govor životinja, a ko bi pojeo srce te zmije, tome bi svaka travka rekla od čega je lek”, piše Čajkanović.

U sveta stabla starih Slovena ubrajaju se i lipa i hrast. Lipovi gajevi i pojedini primjerci bili su nekada centar kulta; oko starih crkava i džamija nalaze se i danas lipe, ili ih je, prema lokalnoj tradiciji, bilo ranije. Crkve su, možda, u pojedinim slučajevima, zamijenile svete lipe. Od lipovog drveta pravili su se starinski idoli pa je “krst lipovi” u psovci zapravo aluzija na taj starinski predmet od lipovine. Oko lipe su se nekada održavala i vjenčanja.

Hrast je u starim indoevropskim religijama poznato drvo boga gromovnika. Ako se pored crkve nalazi hrast ili hrastov gaj, vjerovatno se radi o svetim stablima preostalim iz vremena paganizma. Pod hrastom su se vijekovima održavali zborovi ili organizovala suđenja. Hrastovo stablo u hrišćanskoj eri često je i zapis, osveštano drvo u čiju se koru urezuje krst. Takvo drvo predstavlja svetinju i vjeruje se da će onoga ko ga posiječe zadesiti velika nesreća. Na njega se ne smije penjati, nije dopušteno lomljenje grana pa čak ni skupljanje otpalih grana. Značajno mjesto zauzima i javor. To drvo povezuje se sa mrtvačkim kultom i kultom predaka pa nije slučajno što su ljudi nekada sahranjivani u izdubljenim javorovim deblima. Takođe, od javorovine se prave gusle, instrument epske poezije, opet u vezi sa kultom predaka.

Po vjerovanju, neka stabla valja izbjegavati, prije svih – orah. Smatra se da mlad čovjek nikako ne smije saditi ovo drvo, a posebno ne u blizini kuće jer će orah u dom unijeti razdor. Kako ispod oraha ne uspijevaju druge biljke, smatralo se da je njegova krošnja demonska. Ko bi zaspao ispod oraha, probudio bi se bolestan, vjerovali su naši preci.

“Prema starinskim shvatanjima i našeg naroda i drugih naroda, drveta i biljke mogu biti – mada to nisu uvek – senovite, to jest, one pripadaju ili kakvoj duši (to su, na primer, voćke i loze koje se sade po grobovima; ruža koja je ponikla na grobu nevino poginule Jovanbegovice; kosovski božuri; bosiljak koji je samonikao na Isusovom grobu), ili kakvom dobrom ili zlom demonu: brest, jasen, jela i bor pripadaju vilama, a zova i orah zlim demonima”, piše Čajkanović.

Biljka od izuzetnog značaja na našim prostorima je bosiljak. Po JOSIFU PANČIĆU, ta biljka “prati Srbina kroz sav njegov život, u radosti i žalosti, od kolevke pa do groba”. Čajkanović bilježi da je bosiljak “božiji cvet” koji u bašti uvijek treba posaditi prije drugih biljaka.

“Jedna legenda kaže da Bogorodica najradije miriše taj cvet. Kada je jednom ‘ovca Razbludnica’ bila kod Boga na večeri, Bog joj je dao jabuku, a Bogorodica kitu bosiljka. Kao što grčki Hermes vadi duše čarobnim štapom, tako sveti Arhanđeo vadi duše pravednika bosiljkom”.