Za Budisavlje kod Nevesinja kažu da je “selo sa hiljadu neobičnih priča”. U tom seocu započeta je i storija o TOMI BUDISLAVIĆU (1545-1608), ljekaru i avanturisti. Njegov pradjeda Božidar krajem 15. vijeka, u strahu od Turaka, pobjegao je iz Budisavlja u Dubrovnik. Budislavići su se tako skrasili u Dubrovačkoj republici, gdje je 1545. godine, u domu barbira Vice, rođen Toma. Barbir ili brijač u to je doba obavljao i posao ranarnika, neke vrste ljekara. U isto vrijeme, primjera radi, u službi Republike kao ranarnik, uprkos protivljenju crkvenih vlasti, bio je i Jevrejin Abram. Tomin stric GRGUR BUDISLAVIĆ (1485-1551) bio je učen čovjek, filozof i teolog i autor više djela među kojima je i knjiga o ljekovitom bilju čiji se rukopis čuva u univerzitetskoj biblioteci u Bolonji.

Godine 1569, uz stipendiju dubrovačkih vlasti, Toma Budislavić odlazi na školovanje u Padovu i Bolonju, gdje je stekao doktorat iz filozofije, teologije i medicine.

Po povratku u Dubrovnik, radi kao ljekar, a onda po nalogu Rimske kurije odlazi u Carigrad gdje četiri godine uspješno liječi sultana MURATA III (1546-1595). Na turskom dvoru, Budislavić će upoznati i velikog vezira MEHMED PAŠU SOKOLOVIĆA.

Budislavić je od sultana bogato nagrađen, a dodijeljen mu je i posjed Bobani, nedaleko od Trebinja. Nakon uspjeha u Carigradu, ime ovog ljekara očito se pročulo pa ga 1582. put vodi u Krakov, gdje liječi tamošnjeg biskupa ali i poljskog kralja STJEPANA (1533-1586) za čije je vladavine Poljska postala vodeća sila na prostoru srednje Evrope i Baltika. Ovog puta Budislavić je za svoje usluge nagrađen poljskom plemićkom titulom. Pet godina docnije, opet je u Dubrovniku, odakle povremeno odlazi u Bosnu, kako bi liječio turske velikodostojnike ili obavljao različite diplomatske misije u korist Republike. U proljeće 1606. godine, Budislavić je postavljen za trebinjskog biskupa ali se na tom mjestu nije dugo zadržao. Umro je 1608. u Napulju gdje je i sahranjen.

Zbog razmetanja titulama i tvrdnje da je potomak ugledne bosanske velikaške porodice, bio je predmet podsmjeha mnogih Dubrovčana.

U franjevačkoj crkvi sebi je za života podigao grobnicu sa “plemićkim naslovom” na ploči, ali je taj natpis uništio VALENTIN SORKOČEVIĆ pa je uznemireni Budislavić pravdu potražio na sudu. O ambicijama ovog ljekara svjedoči i sljedeći slučaj. Kako navodi Hrvatski biografski leksikon, Budislavić je 1599. objavio djelo Jeđupka, “izmislivši kao autora dubrovčanina Čubranovića samo zato da u posvjeti knjige napiše hvalospjev samome sebi kao tobožnjem potomku tako vrsna pjesnika, nareda svoje titule i naznači da je i sam pjesnik”.

Bilo kako bilo, Budislavić je pred kraj života odlučio da svoj imetak iskoristi za osnivanje zavoda koji bi školovao sveštenike trebinjske biskupije za rad na području pod turskom vlašću. U testamentu od 1. januara 1606. Budislavić naglašava da je u bankama u Napulju, Ankoni i Rimu ostavio veću svotu novca (7.470 srebrnih dukata) i ovlašćuje dubrovačkog nadbiskupa da “bdije nad tim”. No, čini se da od samog početka Budislavić nije bio zadovoljan ugovorom sa bankama. Tako se već naredne godine žali da od glavnice koju je položio u napuljskoj banci (šest hiljada dukata) ne dobija nikakve kamate. Strahujući za ušteđevinu, ovlastio je Svetu Stolicu da raspolaže tim novcem nakon njegove smrti.

Trebinjska biskupija kojoj je, po testamentu, trebalo da pripadne najveći dio blaga (uz dvije kuće u Dubrovniku), nakon Budislavićeve smrti ostala je kratkih rukava. Collegium orthodoxum Budislavum, zavod koji je ljekar za života osmislio, djelovao je nekoliko godina nakon čega su dubrovačke vlasti iskoristile novac kako bi dijelile stipendije za studije medicine. No, u biskupiji nisu odustajali od potrage za Budislavićevim dukatima. Čitav spor razriješen je gotovo četiri vijeka kasnije. Naime, Trebinjska biskupija je “nakon 382 godine lutanja od nemila do nedraga, 1990. godine dobila tri dionice tog blaga, u iznosu od – tridesetak tisuća maraka”.