“Od svega što čovek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvek smisleno, na mestu na kom se ukrštava najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno ili zlo”. IVO ANDRIĆ

Oko svakog starog mosta, istorijske činjenice prepliću se sa legendama. Nema boljeg primjera od Kozje ćuprije, kamene građevine duge 42 metra, u kanjonu rijeke Miljacke. Nekada dio znamenitog carigradskog druma koji je čitavu Bosnu povezivao sa carskim gradom i istokom, danas je ovaj most na sporednom, lokalnom drumu. U osmanskom periodu, upravo su na ovom mostu dočekivani veziri. Svi viđeniji ljudi iz Sarajeva okupili bi se pred ćuprijom i sačekali novog carskog namjesnika.

Po legendi, siroti pastir Meho, kao dječak slušao je o sjaju i ljepoti Stambola. Jednog dana opazio je kako “jedna od koza koje je čuvao uporno kopa na jednom mjestu”. Tu je Meho pronašao nekoliko ćupova punih blaga. Otišao je u Carigrad, izučio škole, stupio u carsku službu i konačno postao paša. Tada je podigao most nazvan – Kozja ćuprija.

Po drugoj legendi, dva brata Sinan i Mehmed, čuvajući koze, u pećini su pronašli veliko blago. Od tog blaga Mehmed je podigao most na Miljacki, a Sinan džamiju u Sarajevu.

Istoričari smatraju da je Kozja ćuprija nastala u vrijeme uređenja bosanske putne mreže, poduhvata sprovedenog u doba MEHMED PAŠE SOKOLOVIĆA. U isto vrijeme, nastali su i drugi znameniti mostovi širom Bosne – Ćuprija na Drini i Arslanagića most u Trebinju.

I za ovaj most na Trebišnjici vezuju se fantastične priče. Po jednoj, neka je ožalošćena kraljica u srednjem vijeku sagradila most u znak sjećanja na utopljenog sina. Po drugoj, nekakav Kusturica se zadesio u Carigradu, pa je mijenjajući sultana na megdanu stekao veliko blago s kojim se vratio u zavičaj i podigao most. Istorijski zapisi kažu da je most otvoren 1574. godine. Iz dokumenta u dubrovačkom arhivu doznaje se da je iz ovog grada u ljeto 1568. pošlo 12 zidara kako bi učestvovali u nekom velikom poslu koji je preduzimao hercegovački sandžak-beg. Po svemu sudeći, dubrovački majstori radili su upravo na ovom mostu, jednom od najljepših u Bosni i Hercegovini. Povezivao je centralnu Bosnu i Novi (Herceg Novi) i preko njega se odvijala trgovina. Docnije je izvjesni ARSLAN-AGA naplaćivao mostarinu i uz most podigao kuću nakon čega se razvilo i čitavo naselje zvano Arslanagići. Tako je i ćuprija stekla svoje ime.

U Stocu, na rijeci Bregavi, nalazi se “herava” Inat ćuprija. Godina gradnje ovog neobičnog mosta nije poznata, no pretpostavlja se da je to bilo 1658. Stolački beg je, kaže predanje, dobio poziv da se javi sultanu u Stambol. Njegovo odsustvo iskoristio je nekakav Trtak iz Ljubinja koji je sa svojim razbojnicima zavladao gradom. Trtak je naredio neimarima da podignu most, a oni su se nasilniku osvetili tako što je svaki luk na građevini manje ili više – herav (kriv).