TIT LUKRECIJE KAR (99-55. prije naše ere), rimski filozof i pjesnik, nije učestvovao u javnom životu pa su otud podaci o njemu vrlo oskudni. Smatra se da je bio povučen i nadasve osjetljiv čovjek, a njegovi su protivnici docnije pisali da je izgubio razum popivši nekakav ljubavni napitak. Iza njega je ostalo djelo O prirodi (De rerum natura), ep u šest pjevanja, u kojem Lukrecije izlaže svoje viđenje nastanka svijeta i prirode i naglašava moć znanja i nauke. Djelo je tokom srednjeg vijeka smatrano izgubljenim, ali ga je 1417. godine u jednom njemačkom samostanu pronašao italijanski humanista POGGIO BRACCIOLINI (1380-1459).

Postanak bilja i životinja

“Najprije Zemlja brežuljke zaodjene posvuda travom zelene boje, i svuda poljanama unaokolo livade zasjaše cvjetne u prekrasnom zelenom sjaju;

A i drveće razno tad u zrak započne rasti, natječuć sve se među sobom, jer tada i mogaše tako. Kao što perje i dlake, pa čekinje najprije rastu na četveronožnom rodu, kao i na tijelima ptica, tako i mlada još Zemlja tad urodi travom i grmljem najprije, a onda stvori po redu sva živuća bića koja nastaše mnoga i razna na različit način.

Nit su životinje, naime, mogle da iz neba padnu, niti da izađu iz mora slanog. Stoga preostaje, s pravom, da Zemlja stekla je ime majke jer ona je sve što živi stvorila sama”

Bura u jesen i proljeće

“U jesen češće oluja potresa nebo što kiti se sjajnim zvijezdama svuda i kugle zemaljski sav prostor, kao i proljeća cvjetnog kad nadolazi vrijeme.

Zato se zovu ta doba: prelazna godišnja doba. Stoga se nećemo čudit, u ova ako baš doba najviše nastaju munje, sveđ burno stvarajuć vrijeme, jer u dvostrukome ratu tad je ono sa dvije strane: s jedne od plamena, a s druge od vjetra, smiješanog s kišom”.

Strah pred smrću

“Lakomost slijepa za častima, požuda uz to, tjera siromašne ljude da granice prelaze prava tako da kao pomagači zločinstva, služnici kadšto, uz svoj naporni rad kroz dane nastoje doći do najviše moći; to rane su ovog života…

Često su ljudi u želji da izbjegnu Hadu izdali dragog oca i majku i svoj dom. Kao što, naime, dječaci u noći tamnoj se boje, strepeći, dršćući pred svime, pri svjetlu se kadšto mi tako takvih bojimo stvari, što nipošto strašnije nisu, negoli one što djeca u tami ih strepeć se boje.

Duševnu, dakle, ovakvu tjeskobu i maglenost duha sunčeve ne mogu zrake, ni svjetlost sjajnog dana rastjerati, već tek prirode zrenje i spoznaja njena”.