Bio je čovjek legendarne rasijanosti. Zaboravljao je adresu redakcije svog časopisa i ulazio u pogrešne vozove. Iz knjižara bi iznosio knjige zaboravljajući da ih plati (računi bi redovno stizali njegovoj ženi Fransis). Supruzi bi sa neke adrese poslao telegram sa pitanjem: “Gdje treba da budem?”, a ona bi mu odgovorila: “Kod kuće”. Visok 193 centimetra i težak 130 kilograma, sa džepovima punim novina i knjiga, čitao je hodajući ulicom. Automobili i autobusi zaustavljali su se da ga propuste.

Engleski književnik GILBERT KIT ČESTERTON (1874-1936) za sobom je ostavio na hiljade strana proze i poezije, jedan je od najcitiranijih autora 20. vijeka, a opet postoji vjerovatnoća da za njega nikada niste čuli. Bio je romanopisac (Čovjek koji je bio Četvrtak, Povratak Don Kihota, Napoleon sa Noting Hila) filozof i teolog (Pravovjerje, Jeretici, Vječni čovjek), istoričar (Kratka istorija Engleske), putopisac, književni kritičar i pjesnik. Njegovi rukopisi i danas se prikupljaju i objavljuju, a u SAD su mu posvećena i dva časopisa.

Poznavaoci njegovog djela ističu da je Česterton čitavog života svijet oko sebe posmatrao zadivljeno, djetinjim očima. Upozoravao je da se možemo popeti na nebesa i otkriti bezbrojne zvijezde a da ne otkrijemo zvijezdu na kojoj živimo. Na svakom je koraku vidio neko čudo, a najveće čudo za njega je bila – beba. “Učen čovjek koji bebu ne vidi kao čudo, ništa neće smatrati čudom”, pisao je. Naglašavao je ulogu i značaj žena i majki te podsjećao na to koliko im svako od nas duguje. “One vladaju pravilima vaspitanja sve dok vaspitanje ne postane uzaludno, jer djecu šaljemo u škole onda kad je prekasno da ih škole bilo čemu nauče. Istinski posao je već odrađen i hvala Bogu što su ga odradile žene”, kaže Česterton. Po njemu, najuzvišeniji oblik mišljenja je zahvalnost, a najljepši dar onaj o kojem ni ne mislimo: to što imamo dvije noge i što hodamo njima. Nije volio doba u kojem je živio, vrijeme “temeljne lijenosti i inercije”.

“Danas je stvar navike žaliti se na jurnjavu i metež naše epohe. Upravo je duboka lijenost uzrok svog tog meteža i užurbanosti. Ulice su krcate motornim vozilima i taksijima, ali ovo nije posljedica ljudske hitrine već lijenosti. Bilo bi manje jurnjave kada bi bilo više aktivnosti, kada bi ljudi odlučili da šetaju, umjesto da se voze. Da je energičniji, naš svijet bi bio tiši. Ova istina primjenjiva je i na intelektualnom planu. Mi naučne fraze koristimo poput klipova i točkova, da putovanje načinimo kraćim i udobnijim. Dugačke riječi kraj nas zvekeću i bruje kao kakav poduži putnički voz. One prevoze i pronose na hiljade ljudi koji su ili preumorni ili odveć nemarni da hodaju i misle sami”.

Po Čestertonu, ljudski um se iskvario jer se odrekao ideja dobrog i lošeg, umislivši da je sloboda u kršenju pravila. Pisao je da su ljudi svjesni svih nedostataka modernog doba, ali da to ne priznaju javno.

“Da zaista volite savremeni život, učinili biste ga prekrasnim. Svi ljudi nastoje da dodatno ukrase ono što smatraju lijepim. Majka uvijek želi da dotjera djecu i obuče ih najljepše što može. Vjernik ukrašava hram, ljubavnik svoju gospu, a rodoljub otadžbinu. Mi moderni život ne činimo prelijepim upravo zato što ne vjerujemo u moderan život kao takav”.

Kritikovao je i kapitalizam i socijalizam, zalažući se za treći put – distributizam. Država bi, smatrao je, svakome ko to želi trebalo da obezbijedi tri jutra zemlje. Od agnostika je postao čovjek koji je čitavim svojim bićem vjerovao u Boga. Supruga ga je približila Anglikanskoj crkvi, a 1922. godine postao je katolik, ocjenjujući da je anglikanizam “blijeda imitacija”. U knjizi Vječni čovjek zapisaće da je “bogopoklonik najviši u trenutku kad se klanja Bogu”.

“Sav cilj istinske umjetnosti, istinske romanse – i konačno istinske religije – jeste da spasu ljude od gubljenja smjernosti i blagodarnosti za svjetlost dana i hljeb svagdašnji; da ih izbavi od doživljavanja svakidašnjeg života kao dosadnog, da ih nauči da u sunčevoj svjetlosti osjete pjesmu Apolona i u hljebu – epsku pjesmu pluga”.

DEJL ALKVIST, predsjednik Američkog čestertonovskog društva i autor dvije knjige o Čestertonu, kaže kako ga je engleski pisac naučio da prvi čin svakog dana treba da bude zahvalnost za samu činjenicu što smo živi.

“Život bi trebalo da shvatimo kao ushićenje, milost i nevjerovatnu povlasticu. Pa, ipak, najteži od svih zadataka na zemlji je da se vratimo unazad i da se divimo jednostavnim stvarima koje smo počeli da ignorišemo…Svijet je preplavljen sa više nego dovoljno ljepota i tajni, toliko da se njima može ispuniti više života. Uvijek ima još knjiga da se pročita i zapanjujuće puno knjiga koje tek treba napisati. Ima još problema koje treba riješiti i rješenja koja treba proslaviti. I bezbroj igara koje treba odigrati”.

Česterton je u britanskoj štampi objavio oko četiri hiljade eseja i kolumni. Kada je londonski Times zamolio nekolicinu uglednih autora da napišu esej na temu Šta je naopako u svijetu? odgovorio je pismom:

“Draga gospodo,

Ja sam.

S poštovanjem,

G. K. Česterton”