Legenda kaže da su se u noći njegovog rođenja na nebu pojavila dva zmaja. Njegova majka, YAN ZHENGZAI dugo se molila božanstvu – zaštitniku planine Ni – da joj podari muško dijete. Molitve su joj uslišene 551. godine prije naše ere kada je na svijet došao dječak sa izraslinom veličine jabuke na glavi. Znak je to, vjerovalo se u Kini, neobične mudrosti djeteta i svijetle budućnosti koja ga čeka. Zbog te izrasline majka mu je dala ime Kju (brežuljak), a u znak zahvalnosti božanstvu, dodijelila je mališanu i drugo ime Ni. Tako je ime i prezime ovog čovjeka bilo KUNG KJU.

Ime KONFUČIJE, po kojem će biti poznat širom svijeta, zapravo je latinizirani oblik njegovog prezimena i naziva koji je za života stekao KUNG FU CE – “učitelj Kung”. Nakon smrti, postaće i Vrhovni učitelj i mudrac deset hiljada generacija, a njegov etički sistem postaće temelj kineske državnosti i društvene misli.

Dok su se mislioci obično bavili metafizičkim pitanjima (gotovo u isto vrijeme na drugom kraju svijeta živi i piše HERAKLIT, a u Indiji GAUTAMA BUDA), Konfučije je svoju energiju usmjerio ka praktičnim stvarima, tražeći rješenja za političke konflikte i moralne probleme svog doba. On živi u vrijeme velikih sukoba klanova, pobuna lokalnih vladara i seljačkih ustanaka, u društvu koje se, jasno je to svima, nezaustavljivo kvari. U takvom svijetu, Konfučije ističe da suštinu svakog čovjeka čine humanost i čovjekoljublje (žen) te da će samo poštovanje tog principa zaustaviti nered i donijeti napredak Kini. Svaki član društva, govorio je Konfučije, trebalo bi da se ponaša u skladu sa svojim položajem: “Knez da se ponaša kao knez, otac kao otac, a sin onako kako dolikuje sinu”. Mislilac naglašava i aksiom altruizma: “Ne čini drugima ono što ne želiš sebi” te napominje da je najbolji i najmoralniji onaj čovjek čiji postupci proističu iz čovjekoljublja. Po Konfučiju, porodične obaveze su iznad svega jer se u porodici ljudi uče poslušnosti i saradnji te samo iz zdrave porodice nastaju ljudi od koristi društvu. Država je tako velika porodica u kojoj se svi – kako u dobru, tako i u zlu – uzajamno pomažu ili pak svi jednako pate u bijedi i nemaštini.

Najvažniji izvor Konfučijevih stavova je djelo Lun-ji, zbirka njegovih kratkih misli i odgovora koje su godinama zapisivali mnogobrojni učenici. Tako je jednom prilikom CI AJ JU upitao učitelja da li je zaista neophodno žaliti za roditeljima tri godine kad je, po njegovom mišljenju, sasvim dovoljno tugovati godinu dana. Konfučije odgovara:

“Kako je ovaj čovjek bezosjećajan. Dijete tek nakon tri godine napušta roditeljsko krilo. Tri godine žalosti poslije smrti roditelja poštuje se svuda pod kapom nebeskom. Zar nije i on tri godine bio beba svog oca i majke”.

Onima koji se pridržavaju Puta humanosti i čovjekoljublja, Konfučije ne obećava nikakvu nagradu jer je, po njegovom mišljenju, za plemenitog čovjeka ponižavajuće da računa na sitne lične koristi.

“Bogatstvo i položaj su stvari koje želi svaki čovjek, ali ako ih može postići po cijenu odricanja od Puta, onda ih se mora odreći. Sirotinja i bijeda, to su stvari koje svaki čovjek mrzi, ali ako ih može izbjeći jedino odricanjem od Puta, onda ih mora prihvatiti”.

Konfučije smatra da je najveća nagrada za pošten i human život unutrašnje uvjerenje o ispunjenoj obavezi. To uvjerenje čovjeku daje neizmjernu snagu pa ga nedaće sudbine ili teški životni uslovi nikada neće natjerati da žali samog sebe.

“Čak i ako imam skroman obrok i malo vode, a umjesto jastuka podvijenu ruku, uvijek ću biti sretan i zadovoljan pošto su moja djela u s kladu sa Putem. Ako čovjek zavirivši u svoje srce ne nalazi povoda za samooptuživanje i prebacivanje samom sebi, čega onda ima da se plaši i zbog čega da brine?”

Konfučije je od 497. do 483. prije naše ere sa učenicima obavio dugo putovanje po svim ondašnjim kineskim državicama, u potrazi za vladarom koji će u potpunosti prihvatiti njegovo učenje. Mudrac je, ipak, svuda naišao na zatvorena vrata. Umrijeće 479. prije naše ere, u 72. godini. Njegov nauk će tek trista godina kasnije, za vrijeme vladavine dinastije Han, nakon izvjesnih prerada, postati svojevrsna državna religija.