LAV NIKOLAJEVIČ TOLSTOJ (1828-1910), ruski književni velikan, čitav je zreli dio života posvetio potrazi za Bogom. Sažetak svoje vjere ispisaće u djelu Ispovijest, prvi put objavljenom u Ženevi 1884, zbog kojeg će doći u sukob sa službenim učenjem ruske pravoslavne crkve. Roman Vaskrsenje (1899) označiće vrhunac njegove borbe protiv institucija pa će ga Sveti sinod 1901. isključiti iz redova crkve. Od strane pojedinih ruskih duhovnika označen je kao antihrist ili “veliki pomoćnik satane”, a ekskomunikacija velikog pisca i danas je na snazi.

Iste godine Tolstoj je napisao Odgovor na odluku Sinoda koji je prvi put objavljen u Londonu, a u Rusiji je u cjelosti štampan četiri godine kasnije. Tolstoj odbacuje optužbe crkvenih velikodostojnika kao neutemeljene i klevetničke, ali potvrđuje svoje uvjerenje da je “učenje crkve teorijski lukava i štetna laž” i “skup najgrubljeg praznovjerja i vradžbina koje potpuno prikrivaju sav smisao hrišćanskog učenja”.

“I ja sam se stvarno odrekao crkve, prestao sam da ispunjavam njene obrede i u zavještanju sam napisao svojim rođacima da ne puste k meni crkvene sluge kad budem umirao i da moje mrtvo tijelo sklone što brže, bez ikakvih zaklinjanja i molitava nad njim, kao što se sklanja svaka odvratna i nepotrebna stvar da ne bi smetala živima”.

Tolstoj piše da odbacuje svete tajne pravoslavne crkve jer, po njegovom sudu, “nisu u skladu sa pojmom Boga i hrišćanskih učenja”

“U krštavanju novorođenčadi ja vidim očigledno izopačenje sveg onog smisla što ga je moglo imati krštavanje odraslih koji svjesno primaju hrišćanstvo; u obavljanju tajne braka među onima koji su se sjedinili ranije, i u dopuštenju razvoda i u osvećenju braka između razvedenih, vidim direktno narušavanje i smisla i slova jevanđeljskog učenja. U periodičnom opraštanju grehova na ispovijestima vidim štetnu obmanu koja samo podstiče na grijeh i uništava strah od sagrešenja”.

Po riječima pisca, Hristovo učenje je jednostavno i ljudima nesumnjivo pruža dobro, ukoliko nije izopačeno. No, zbog “vradžbina” koje nameće crkva, od tog učenja ne ostaje ništa. Što je najgore, piše Tolstoj, crkveni velikodostojnici sa “nepojamnom drskošću” ne dozvoljavaju iznošenje istinskog učenja te obmanjuju ne samo odrasle nego i djecu.

“Ali oni ne mogu drukčije da postupaju. I to je ono što je užasno. I zbog toga ne samo da se mogu razotkrivati njihove obmane nego je to i dužnost. Ako je išta svetinja, onda to svakako nije ono što oni zovu svetim tajnama, već baš ta obaveza da razobličavaš njihove religiozne obmane kad ih vidiš”.

U nastavku odgovora Sinodu, Tolstoj izlaže svoju vjeru i svoje religijsko učenje. On Boga shvata “kao duh, ljubav i početak svega”, a jedini smisao života svakog čovjeka je – povećanje ljubavi.

“Vjerujem da je istinsko blago čovjeka u izvršavanju božje volje, njegova je pak volja da ljudi vole jedan drugog i da stoga postupaju jedan s drugim tako kako bi željeli da s njima postupaju, kao što je i rečeno u Jevanđelju – da su u tome zakon i proroci. Vjerujem da je zbog toga smisao života svakog pojedinog čovjeka samo u povećanju ljubavi u sebi; da povećanje ljubavi vodi svakog pojedinog čovjeka u ovom životu ka sve većem i većem dobru, što više ljubavi bude u čovjeku, to mu poslije smrti pruža još veće dobro, a ujedno – i što on više pomaže da se u svijetu uspostavi carstvo božje, to jest takvo uređenje života u kome će razdor, obmane i nasilje koji sada caruju, biti zamijenjeni slobodnom voljom, istinom i bratskom ljubavlju među ljudima.

Vjerujem da postoji samo jedno sredstvo za trijumf ljubavi: molitva – ne zajednička molitva u hramovima koju je Hristos direktno zabranio (Jevanđelje po Mateju, 6,5 – 13), već molitva za koju je Hristos dao obrazac – usamljena, koja se sastoji u uspostavljanju i jačanju svoga saznanja o smislu svog života i njegovoj zavisnosti samo od božje volje. Vrijeđala, ogorčavala ili sablažnjavala koga god, smetala čemu god, ili kome god, ili se ne sviđala ova moja vjerovanja – ja ih tako malo mogu izmijeniti koliko i svoje tijelo. Meni samom treba da živim, meni samom i da umrem (i to vrlo skoro) i zbog toga ja ne mogu nikako drukčije vjerovati nego tako kako vjerujem, spremajući se da idem onome Bogu od koga sam proizišao.

Vratiti se onome od čega tek što sam s toliko patnji otišao, ja nikako ne mogu, kao što se ptica ne može ponovo vratiti u ljusku jajeta iz koga je izašla. „Onaj koji počne s tim što zavoli hrišćanstvo više nego istinu, uskoro će zavoljeti svoju crkvu ili sektu više nego hrišćanstvo, i završiće time što će voljeti sebe (svoje spokojstvo) više nego sve na svijetu“ – rekao je Kolridž. Ja sam išao obrnutim putem. Počeo sam s tim što sam zavolio svoju pravoslavnu vjeru više od svoga spokojstva, zatim sam zavolio hrišćanstvo više od svoje crkve, sad volim istinu više od svega na svijetu. I danas se za mene istina podudara s hrišćanstvom kako ga ja shvatam. I ja ispovijedam to hrišćanstvo i radosno živim i spokojno i radosno približavam se smrti”.