Jednom jedan derviš dođe u posjetu nekom vladaru kako bi ga savjetovao u državnim stvarima. Vremenom njih dvojica postaše dobri prijatelji, ali jednog dana derviš reče: “Moram da idem. Boraviću među ljudima, u siromaštvu, mnogo milja odavde”. Vladar ga je nagovarao da ostane, ali je derviš bio nepokolebljiv.

“Kako ću onda ostati u vezi s tobom?”, upita vladar

Derviš mu pruži jedno pismo i reče: “Ako ikada čuješ nevjerovatnu vijest o nekom voću, otvori ovo pismo.”

I tako je derviš otputovao. Jedne noći, nekoliko godina kasnije, neki čovjek ubije derviša, misleći da ovaj krije nekakvo blago. No, među njegovim stvarima pronađe samo vrećicu na kojoj je pisalo “sjeme džinovske jabuke”.

Ubica posadi sjeme iz vrećice i za kratko vrijeme njegov vrt ispuniše stabla jabuke koja su davala plod velik kao ljudska glava. Narod poče da poštuje ubicu i naziva ga svetim čovjekom, jer kome bi drugom, za tako kratko vrijeme, izrastao takav voćnjak. “Evo prilike da se obogatim”, razmišljao je ubica, “odnijeću jabuke našem vladaru, on će me sigurno bogato nagraditi”.

Dovedoše ga pred vladara i on reče: “Gospodaru, u ovoj korpi imam jabuku veličine ljudske glave koju sam uzgajio!” Vladar je u prvi mah bio zapanjen, a onda se prisjetio pisma onog derviša pa je naredio da mu ga donesu iz riznice. Otvorio je pismo u kojem je stajalo: “Čovjek koji je uzgajio džinovske jabuke je moj ubica”. Vladar naredi da ubica bude pogubljen, napusti prijesto i ode u derviše.