Putopis BENEDIKTA KURIPEŠIĆA najznačajniji je opis evropske Turske iz prve polovine 16. vijeka. O samom Kuripešiću nema mnogo podataka. Smatra se da je rođen oko 1490, poznavao je njemački, latinski i “slovenski” jezik te onovremene političke i vjerske prilike. Kao tumač za latinski, dodijeljen je izaslanstvu njemačkog cara FRIDRIHA I koje je 1530, četiri godine nakon katastrofe na Mohaču, upućeno u Carigrad radi mirovnih pregovora sa sultanom SULEJMANOM. Pod naslovom Itinerarium oder Wegrayss Küniglich Mayestät Botschafft gen Constantinopel zu dem Türkischen Keiser Soleyman, djelo je prvi put objavljeno 1531. Knjiga je ilustrovana drvorezima koji prikazuju bosanske tvrđave i prijem u Carigradu. Fridrihovo izaslanstvo predvodile su značajne ličnosti tog doba: vitez i namjesnik Kranjske JOSIP LAMBERG i NIKOLA JURIŠIĆ koji će se proslaviti dvije godine docnije kada je sa malobrojnim snagama odbranio grad Kiseg od velike turske vojske. No, ova diplomatska misija završena je bez uspjeha jer sultan nije bio zainteresovan za mirovne pregovore.

Poslanstvo od 37 lica (plemića i posluge) krenulo je na put iz Ljubljane 22. avgusta 1530. te stiglo u Carigrad 17. oktobra iste godine. Delegacija se kretala preko Hrvatske, Bosne, Srbije i Bugarske. Opisujući Bosnu, Kuripešić je, poput starijih istoričara, dijeli na Donju (od Une do Vrhbosne-Sarajeva) i Gornju (od Vrhbosne do Zvečana i Mitrovice).

“Prije svega, Donja je Bosna vrlo brdovita, ima na sve strane velike šume, i izuzev malo mjesta slabo je, osobito na granici, obrađena, zbog toga što je Hrvati i drugi često plijene. Dok je bila još u hrišćanskim rukama, nisu vlasti dozvoljavale da se obrađuje ta zemlja. Ali otkad su Turci osvojili Jajce, počeo je veliki dio pomenute Donje Bosne, koji je dugo ležao neobrađen, da se ponovo obrađuje.

U pomenutoj kraljevini Bosni našli smo tri nacije i tri vjere. Prvo su starosjedioci Bosanci (Wossner); oni su rimo-hrišćanske vjere. Njih je Turčin, kad je osvojio kraljevinu Bosnu, ostavio u njihovoj vjeri. Drugo su Srbi (Surffen), koje oni zovu Vlasima (Wallachen), a mi ih zovemo Zigen (Ćići, Čiči) ili martolozima. Došli su iz mjesta Smedereva i grčkog Beograda, a vjere su Sv. Pavla. Mi ih držimo takođe za dobre hrišćane, jer ne nalazimo nikakvu razliku između njihove i rimske vjere.

Treća nacija su pravi Turci. To su naročito ratnici i činovnici, koji vrlo tiranski vladaju objema prije spomenutim nacijama, hrišćanskim podanicima. Njih (hrišćane) je turski car, da samo obrađuju zemlju, ostavio dosada u njihovoj vjeri (izuzev one koje mladost i lakoumnost navede da se poturče). Ostavio im je i njihove sveštenike, crkve i druge obrede”.

Po Kuripešiću, bosanski hrišćani “odijevaju se gotovo kao i Turci”, a jedina razlika između pripadnika različitih vjera je u tome što “hrišćani ne briju glave, kao što Turci rade”. Tog septembra 1530, Kuripešić je bio svjedok trgovine robljem o čemu je pisao u dva navrata. Prvi slučaj odigrao se u selu Kruščica, nedaleko od Viteza, a drugi u Vrhbosni.

“Te iste večeri, dođoše i Turci, nekoliko časova poslije nas, u isto selo gdje smo mi konačili, vodeći oko dvadeset sirotih i bijednih hrišćana, djece, dječaka i djevojčica, koje su otprilike prije šest do sedam dana uhvatili. Noću, prije našeg odlaska, predali su ih Usrefbegu, paši od Vrhbosne (koliko je otpalo na njega). Ah, siroto i bijedno vavilonsko ropstvo”.

***

“Jutros kad smo ulazili u varoš Vrhbosnu, tjerahu mimo nas, s desne strane, kao stoku, petnaestoro do šesnaestoro djece, dječaka i djevojčica, jer ih ne mogaše sve prodati na tržištu. Neka im se Bog smiluje”.

Fridrihova delegacija susrela se sa GAZI HUSREV-BEGOM (1480-1541), vjerovatno najznačajnijim namjesnikom osmanske Bosne, 13. septembra 1530. u selu Glavogodina. Učesnik brojnih ratnih pohoda, Husrev-beg je dvije godine ranije osvojio Jajce, a učestvovao je i u napadu na Beč. U Sarajevu je podigao čitav niz građevina (džamiju, tekiju, musafirhanu, kutubhanu…) i svoj ogromni imetak je pretvorio u vakuf iz čijeg su prihoda izdržavane sve te ustanove. Poginuo je 1541. u Crnoj Gori; kako navodi Vakufska direkcija Islamske zajednice u BiH – “ubijen je od strane jednog brđanina”.

“Poslije otprilike sat i po vremena, uputiše se gospoda sa cijelom svitom Usrefbegu, bosanskom paši. Oko 30 hrabrih Turaka jahalo je pred njima. Paša se nalazio u selu Glavogodinu, nedaleko nad našim selom. Kad smo došli blizu logora gdje je paša stanovao, sjahaše gospoda i prođoše kroz dva reda Turaka, koji su bili najhrabriji od svih, obučeni u lijepo zlatno (kadifeno) i svileno odijelo, sa turbanima i zlatom izvezenim sarucima. Kad su gospoda prošla kroz prvi red i primicala se salašu ili kolibi sagrađenoj od lijepog zelenog lišća, kroz koju je tekao mali potočić, sretoše ih dvojica najviših pašinih dvoranina, pognute glave i sa rukama presamićenim na prsima; i naša gospoda su se takođe poklonila pred njima. Zatim su ušli u kolibu gdje je paša (krupan i snažan čovjek) sjedio u svom sjaju. Po zemlji, travi i pod njegovim nogama bio je prostrt vrlo lijep ćilim. Gospoda su ušla k paši, bila lijepo dočekana sa svim počastima i pozvana da sjednu. Razgovarali su s njime oko dva sata, pa se poslije povratiše u konačište”.