NIKOLO MAKIJAVELI (1469-1527), firentinski renesansni politički filozof, od strane kritičara obilježen je kao demon u ljudskom obliku, a pojam makijavelizam ukazuje na bezobzirnost i odsustvo svakog morala. No, ni oni koji su u njemu vidjeli monstruma nisu mu osporavali genijalnost. Njegovo kapitalno djelo Vladalac (1513), priručnik za vladare, zahvaljujući originalnosti i smjelosti i danas je izuzetno čitano.

Nasilje i dobra djela

“Zauzimajući kakvu državu, osvajač mora da smisli sva nasilja koja mu je potrebno počiniti, te da ih sve izvrši u jedan mah kako ne bi morao da ih obnavlja svaki dan. Ko postupa drukčije, bilo iz straha bilo zbog rđavog savjeta, taj mora uvijek držati nož u ruci. Uvrede treba vršiti sve zajedno kako bi, prolazeći brže, manje vrijeđale; dobra djela treba vršiti pomalo kako bi se u njima više uživalo”. (Glava VIII)

Ljubav ili strah

“Nameće se pitanje da li je bolje da te ljudi vole ili da te se boje. Odgovor je: poželjno bi bilo i jedno i drugo; ali pošto je teško složiti ovo dvoje, mnogo je sigurnije da te se boje nego da te vole. Jer o ljudima uopšte može se reći ovo: neblagodarni su, nepostojani, pritvorni, bježe od opasnosti, lakomi su na dobit. I dok im činiš dobro, sasvim su tvoji, nude ti svoju krv, imanje, život, djecu, kad nema potrebe. Ali, zadesi li te nevolja, okreću glavu od tebe. Stoga propada onaj vladalac koji se sav oslonio na njihove riječi, ne pripravivši se ni na šta, jer prijateljstva koja se zadobijaju novcem, a ne veličinom i plemenitošću duha, kupuju se, te na njih u slučaju potrebe ne možeš računati…Vladalac mora da se potrudi da ga se podanici boje tako da bar izbjegne mržnju ako ne zadobije ljubav, jer može lako da se dogodi da ga se ljudi boje a da ga ne mrze. To će biti uvijek kada se vladalac uzdržava da dira u imovinu svojih građana, kao i u njihove žene. Kada bi trebalo skinuti nekome glavu, to treba činiti samo kada se ima dovoljno opravdanja i očevidan uzrok, ali u tom slučaju treba se uzdržavati od diranja u tuđu imovinu jer ljudi brže zaboravljaju smrt oca nego gubitak očevine”. (Glava XVII)

Data riječ

“Vladalac treba da se ponaša kao životinja i kao čovjek. Treba da se ugleda na lisicu i lava, jer se lav ne brani od zamke, a lisica se ne brani od vuka. Treba, znači, biti lisica pa poznavati zamke i lav pa zaplašiti vukove. Stoga mudar vladalac ne treba da se osvrće na datu riječ kada je to protiv njega i kada su nestali uzroci koji su ga naveli da je da. I kad bi svi ljudi bili dobri, ovo načelo ne bi bilo dobro; ali pošto su ljudi rđavi i pošto je ni oni ne bi prema tebi držali, ne treba ni ti da je držiš prema njima”. (Glava XVIII)