Pripovijeda se da je nekakvoga čovjeka tako morila mora da već najposlije nije mogao zaspati. I dosadi mu se kod kuće življeti, nego uzjaše na svoga bijela konja i pobjegne u svijet, ne znajući ni kud ni kamo, ali mu je i to bilo zalud jer i na putu kako bi sklopio oči, odmah mora nanj.

Idući tako po svijetu, dođe na konak nekakvome terziji. Kad poslije večere terzija uzme svoj posao i stane šiti, gost mu se potuži kako ga mora mori, nego veli “dok ti još radiš, leći ću ovdje kraj tebe, ne bi li mogao malo zaspati”. Potom se pokrije gunjem i legne.

Kako zaspi, odmah ga mora pritisne i kroz san stane vikati i otimati se. Kad terzija to čuje, on digne svijeću da vidi kako se gost muči, kad tamo, a to po njegovom gunju kojijem se bio pokrio miče se velika bijela dlaka kao zmija kad trči.

Kad terzija to vidi, on svojijem nožicama, koje su mu se u ruci desile, dlaku presiječe, i kako se ona prestane micati, gost se odmah ućuti, a tako je spavao mirno dok ujutru sunce nije ogrijalo. Kad se probudi, zahvali Bogu što je tako spavao i oporavio se, pa odmah potrči ka konju da ga vidi i namiri, kad tamo, a to konj u košari leži mrtav. Pošto mu terzija pripovijedi kako ga je mora davila i kako mu je on dlaku na njegovu gunju presjekao, onda doznadu da mu je konj bio mora koja ga je pritiskivala i morila. Koga pritiskuje mora, treba da stavi za vrata od one sobe gdje će spavati metlu naopako, kad pođe spavati.

Vuk KARADŽIĆ, Vjerovanje stvari kojijeh nema (1867)