Novinar i književnik VLADIMIR BUNJAC (1928-1999) dugo je razgovarao sa BRANKOM ĆOPIĆEM, nekoliko mjeseci prije piščeve tragične smrti u martu 1984. godine. Ćopić je pričao o Grmeču, ratu, knjigama, putovanjima, partiji i narodu. O svemu. Njegove riječi objavljene su te davne 1984. godine, u knjizi “Jeretički Ćopić”, u izdanju Narodne knjige.

Svaka sličnost sa današnjim prilikama sasvim je slučajna.

O (ne)radu

“Ima naših ljudi, kad odu u inostranstvo vanredno dobro rade, vrlo su cijenjeni, ali kad dođu ovamo zapletu se u sve ovo oko nas i počnu da piju kafu, počnu bivati neradnici koji se izvlače na razna bolovanja. Počnu da mućkare, jer nekako se kod nas nađe pogodno tle i prosto tuga čovjeka uhvati kako ti naši ljudi u inostranstvu dobro rade i trude se. Međutim, kad dođu, to prosto postaje pravilo da potonu, upuste se u špekulaciju, u mućku i jednog dana vidite da su postali veliki aferaši.”

O doktoratima

“Vidite, kod nas rastu doktorati kao pečurke posle kiše. Malo-malo, pa istom ti neko koga si poznavao odjednom meće “dr”. Otkud “dr”, šta je, kad ogroman broj tih doktorata nas okružuje! Mislim da će nam oni dati odgovore na niz pitanja, jer zašto su, za vraga, doktorirali nego da nama, ovima tupanima i neznalicama objasne kako to kod nas stvar ide i kako to hoda i u kome se pravcu sve to skupa kreće.”

O medijima

“Evo, ja godinama nisam otišao u bioskop jer mi ne da televizija. Ona učini nekako čovjeka, šta ja znam, polukulturnim na neki televizijski način. Ono što daje televizija, to mu je sve. Dosta toga se krije u novinama, na radiju, na televiziji. Još uvijek je štampa prilično zamućena i samo djelimično otkriva neke istine. Učine to kad činjenice postanu tako evidentne da nas lupe po glavi. Tek tada vidimo da smo bili pogrešno obavještavani. I nedovoljno.”

O enciklopediji i starletama

“Moram da čestitam Krleži kao direktoru Leksikografskog zavoda što je ostvario najveći kulturni poduhvat Južnih Slovena otkako su došli u ove krajeve. Ne bih htio da ispadnem prdozvek, kako za nekog koji se kao ja sada pravi važan, kažu moji Ličani, ali moram da kažem da je, eto, iz tišine kabineta izašlo ovo značajno djelo o kome se, na žalost, nigdje nije pisalo. Manje je napisano o ovim leksikonima nego o stražnjici jedne starlete!”

O naučnicima i zamlatama

“Naučnici, profesori univerziteta, koji čitav život posvete jednoj oblasti – matematici, nuklearnoj fizici – njima ni đavo neće dati nijednog dinara. Takvi ljudi naprosto umiru zaboravljeni i iscrpljeni, a ovamo neka zamlata živi kao mali bog.”

O muzici

“Ja ne volim tu bučnu muziku. Prosto mi smeta, nimalo me ne veseli, ne uživam u njoj. I pitam se šta je toj omladini koja voli muziku punu treske. Imam utisak da se tu ništa ne razmišlja i da se predaje nekom čudnom osjećanju. Ne mogu to da odgonetnem. Sad se i ta nova narodna muzika eksploatiše do nemogućnosti. Svaki đavo pravi tu takozvanu narodnu muziku.”

O budućnosti

“Mi ovo što živimo, prosto živimo na božjoj milosti i čekamo kad će neko pritisnuti dugme pa da ova naša planeta odleti do đavola. Mislim da je već došlo vrijeme da se selimo na kakvu drugu planetu, da se malo ova naša zemlja rastereti. Ova naša planeta postala je pretijesna. Pretijesna za ljude, pretijesna za razne ideologije, pretijesna i osiromašena i kao izvor energije. Vidimo da je došlo vrijeme da se nekuda selimo, nekuda u vasionu, ali gdje i kako to će budućnost pokazati. Pesimista sam veliki u pogledu sudbine čovječanstva.”